Za Handan i Mehmeta počinje novo poglavlje.
Potpis, pogled pun zahvalnosti, nježno stajanje rame uz rame. Cavidan je, s karakterističnom energijom, pretvara trenutak u malu feštu, a buket je, uz smijeh, završio u rukama kćeri koja je u očima imala jednako ponosa koliko i nevjerice. No, oluje nisu stale. Emel i Yıldırım vodili su tihi dvoboj savjesti. U pozadini, Sude je ogolila stare rane, podsjećajući da nijedna izjava ne može izbrisati tragove pogrešnih izbora. Djeca koja su pobjegla jer se osjećaju povrijeđeno i neshvaćeno nakon odluke svojih roditelja, skrivaju se u napuštenoj kućici, boreći se s hladnoćom i umorom. Mehmet i Handan ih pronađu, ne grde ih, nego razgovaraju s njima i odvode ih kući uz obećanje da će ubuduće sve rješavati zajedno.
